Začula sam dubok muževan glas na hodniku. Iako smo živjeli u stanovima s debelim protuprovalnim vratima i dosta dobrom zvučnom izolacijom, glasovi s hodnika dobro su se čuli jer su stanovi bili građeni tako da se ulazilo ravno u dnevni boravak, gotovo da i nije bilo predsoblja. Sve su ostale prostorije bile raspodijeljene dalje od ulaznih vrata. A ja sam sjedila u boravku i čitala, u stanu je bilo tiho, sin je u svojoj sobi radio što je već radio, kćer je spavala, a i suprug je išao na spavanje rano kao kokoš. Ja sam uživala u kasnim večernjim satima i samoći koju sam voljela. Bili su to trenuci samo za mene, uz dobru knjigu, možda neki film ili sam jednostavno ležala i meditirala. Nije to bila ona duhovna meditacija, već samo moje dobro iskorišteno vrijeme za sebe.
Tako sam često u tišini samo svoje meditacije znala čuti glas našeg susjeda Želimira. Ponekad bi razgovarao na telefon, ponekad bi se sa suprugom i kćerkom vraćao odnekuda i na hodniku bi glasno razgovarali. Često sam se čudila da je to dijete od pet godina tako dugo budno, no iskreno, baš me bilo briga za to.
Ako ne znaju da bi djeca trebala leći ranije, njihov problem. I problem njegove supruge Sare koja je, kad god bih ju vidjela, bila iscrpljena i s tamnim podočnjacima. Nisam, odnosno nismo se baš puno družili s njima jer smo bili različite generacije i različitih interesa. Susjed Želimir je bio najmanje deset godina mlađi od mene, a Sara još i više. Rekla bih da je bila vrlo mlada i očito nije znala postaviti granice i odrediti pristojnije vrijeme za dijete i njegovo spavanje. Iscrpljivala se. Ali, kažem opet, to me nije bilo briga.
No bilo mi je važno što mi se susjedov glas toliko sviđao da sam počela maštati o njemu. Moje su maštarije bile infantilne i nevine, da tako kažem. U mašti bi mi poklanjao pažnju, pozdravljao me na poseban način te bih razaznala da mu se sviđam, takve gluposti.
Nisam išla dalje. Izgleda da si to ipak nisam dozvoljavala. Iskreno, ni on ni žena nisu mi baš bili simpatični, tako sam zaključila u ono malo vremena što sam ih viđala.
To su bile te razlike među nama – dok smo suprug i ja bili nekonvencionalni, neka vrsta djece cvijeća, oni su bili par opterećen društvenim konvencijama, malograđani, strogi i ozbiljni, tako su i dijete odgajali pa je mala djevojčica već bila zanovijetalo koje je njih oboje, a koliko sam vidjela, i baku i djeda, držala pod kontrolom.
Svi su plesali kako mala svira, a s druge strane bili su prestrogi i prezahtjevni.
Oh, u šta li sam se to uvalila, pitala sam se kad god bih zadrhtala na zvuk njegovog dubokog glasa. Kao da ljubav bira, zaključila sam samoironično. Bilo mi je čudno, ali moje male maštarije kao da su se ipak počele ostvarivati. Kroz nekoliko susreta sa susjedom Želimirom kao da sam osjetila promjenu. Bilo je rano proljeće, bila sam par dana na godišnjem i obavljala svakodnevne poslove, kupovinu, odlazak na tržnicu me naročito veselio. Jednog jutra, negdje oko pola deset, na putu za tržnicu, vidjela sam ga još izdaleka.
Bio je visok skoro dva metra i prilično krupne građe. Izgledalo je kao da se vraća s tržnice, ruke su mu bile pune vrećica. Razgovarao je s nekim muškarcem. Vidjela sam da gleda u mom smjeru, a kako sam imala sunčane naočale, nije mogao vidjeti da sam ga primijetila. Skrivala sam se iza tih tamnih stakala. Kako sam im se približavala nisam odavala znakove da ga primjećujem, no on se potrudio i iskoračio tako da sam “morala” vidjeti da je tu i pozdravili smo se, sasvim uobičajenim tonom, no njegov je pokret ipak bio izvan uobičajenog ponašanja koje je graničilo s, moram priznati, obostranim ignoriranjem.
Srce mi je zakucalo brže. Naoko mirno samo sam produžila svojim putem. Do tržnice sam uspjela zaboraviti pola namirnica koje sam imala namjeru kupiti. Bila sam uzbuđena i smotana kao tinejdžerica.
Sjela sam u neki tamo kafić i popila čaj kako bih se sredila. Malo po malo uspjelo mi je, obavila sam kupovinu po planu i vratila se kući.
On je bio na balkonu, telefonirao je šećući amo-tamo, vidjela sam ga čim sam se približila zgradi. Vidio me i opet mi kimnuo na pozdrav. Oh, kvragu, opsovala sam, hoće li mi se više izgubiti s očiju?!
Slijedećeg sam ga dana opet srela, ovog puta u dvorištu zgrade, radio je nešto oko kontejnera za smeće. Nisam bila sigurna, no koliko sam čula, radio je neki posao koji je mogao raditi od kuće, s računala. Zato je stalno bio negdje u blizini zgrade, zato sam ga tako često sretala, bilo je moje objašnjenje. Tog jutra kod kontejnera nisam primijetila neobično ponašanje. Bila sam i malo razočarana, ali malo mi je laknulo. Ma joj, razočaranje je ipak bilo veće. A onda sam se, kad sam prelazila ulicu, kao slučajno okrenula da provjerim dolazi li neki auto i uhvatila njegov pogled kojim me pratio. Opa! Razočaranje se istog trena pogubilo negdje u silnom uzbuđenju.
Kada sam ga slijedeći puta vidjela, bio je sa ženom i kćerkom. Mala je prošla pokraj mene kao pokraj turskog groblja, žena me mrko i ljutito pogledala, no znala sam da taj pogled nema nikakve veze ni sa čim jer uvijek me tako gledala. Jedino je Želimir bio koliko toliko okej, pozdravio me onim svojim dubokim jasnim glasom od kojeg sam opet zadrhtala. Da mu žena zna što mi se mota po glavi, odrala bi me živu, zaključila sam. Bar je tako izgledala.
Dani su prolazili, viđala sam ga i dalje povremeno, no puno češće začula bih njegov glas na hodniku. Jedno popodne začula sam ga kako razgovara s nekim i iznenadila se kad sam prepoznala glas svog supruga. Zadržali su se pred vratima još koju minutu a ja sam načula da razgovaraju o nekakvim stolcima. Nije mi bilo jasno o čemu je riječ. Nestrpljivo sam čekala da muž uđe u stan. Nakon pozdrava odmah sam prešla na stvar.
– S kim si to pričao? – kontrolirala sam glas kako bi zvučao tobože nehajno.
– Sa susjedom – odgovorio je totalno nezainteresirano.
– S kojim susjedom? – sad sam već postala nestrpljiva.
– Pa s ovim tu s kata – moj dragi muž očito nije imao pojma kako se taj susjed zvao niti to da je na katu bilo osam stanova i da je u svakome živio bar po jedan “susjed”. Dobro, to nije ni bilo čudo.
Zgrada je bila nova, svi koji smo se u nju uselili živjeli smo tu tek nešto više od godinu i pol dana, a neki i kraće od toga, tako da nije bilo čudno da još ne znamo kako nam se zove netko tko, iako živi u blizini, gotovo da nam je stranac.
– O čemu ste razgovarali? – vidjela sam da mužu uopće nije bilo sumnjivo moje ispitivanje jer je mislima bio tko zna gdje. Vjerojatno na nekoj skorašnjoj utakmici.
– Pitao me što mislim o tome da u dvorište stavimo par stolaca pa da možemo dolje sjediti kad su velike vrućine. Pošto već ima dosta hladovine ispod onih stabala.
– A zašto ne stavite klupu? – pitala sam jer sam ja sanjarila o velikoj klupi na koju bi se izvalila i čitala kad nam u stanu postane nesnosno vruće.
– Ne znam, pitat ću ga – sada je muž već bio potpuno odsutan i čisto sam sumnjala da će ikada više razgovarati sa Želimirom.
No prevarila sam se. Ne znam kada su razgovarali jer se to očito nije dogodilo na hodniku zgrade da bih ja to čula, no jednog se popodneva Želimir pojavio na vratima našeg stana. Oho, opet mi je srce zaigralo.
– Dobar dan, susjeda, je li Dario doma? – pitao je za mog muža. Dario, koji je sjedio na kauču i gledao televizor, začuo ga je i pozvao da uđe. Iz njihovog sam razgovora shvatila da su se dogovorili da će sklepati nekoliko klupa i postaviti ih u dvorište. Otišli su u podrum, potražili neke alatke i počeli piliti i nabijati. Ne znam kako je ispalo da se od svih stanara baš njih dvojica u to upuste, ali eto, tako je bilo i uspjeli su u svom naumu. Složili su nam klupe na kojima smo cijelo ljeto svi više-manje uživali.
Susjed Želimir je nekoliko puta bio u dvorištu kad sam s kćerkom Doris sjedila na klupama i igrala igru rummikub koju je Doris jako voljela. Donijele smo mali rasklopivi stol i rasprostrle pločice. Doris je bila dobra u toj igri, imala je matematički gen na mene pa smo bile ravnopravne suparnice. Nakon što nas je vidio nekoliko puta, Želimir nam se jedno popodne približio i pitao nas kako nam ide. Doris je brzo odgovorila.
– Ma dobro nam ide, samo je dosadno igrati u dvoje – osjetila sam joj u glasu da bi voljela da nam se susjed pridruži, znala sam da se ne bude odvažila pitati ga, a i meni je bilo malo neugodno. Pogledale smo ga i onda smo nekako, svo troje u isti tren započeli govoriti tako da smo se nasmijali a kako smo svi počeli govoriti upravo o tome da bi nam susjed mogao biti treći, uskoro nam se i pridružio.
Poznavao je tu igru, uglavnom ju je igrao na kompjuteru i kad je počeo, vidjela sam da je nekoliko nivoa iznad nas. Mozak mu je radio nevjerojatno široko, no nije nas baš sasvim dotukao. Imale smo ipak malo sreće tako da smo i dalje ravnopravno držale korak s njim. Zadržali smo se skroz do mraka, a onda je iz zgrade izašla Sara, namrgođena i ljuta. Pogledala sam Želimira, ali on je bio neki flegmatik i nije se uopće uzrujao zbog njenog izgleda. Mirno je ustao i pozdravio nas. Otišli su prema ulici, a Doris i ja smo se pokupile u stan jer se po mraku više nije moglo igrati.
A sutradan sam doživjela najveće iznenađenje svog života. Kad se Dario vratio s posla, bio je tako zamišljen da me nije ni poljubio na ulasku u stan. Gledala sam ga da procijenim što se događa, koliko je loše. A nije bilo ništa loše, bilo je to samo strahovito iznenađenje.
– A da sjedneš – ipak se nasmiješio kad je to rekao. No u isti tren kad mi je laknulo, još sam se više ustrtarila zbog te potrebe da sjednem prije nego što mi kaže što već ima za reći.
– Koji vrag? – pitala sam dosta treperavim glasom.
– Želimir mi je poslao e-mail, želi da se nađemo na piću kod njih u stanu. Ima prijedlog za nas. Kaže… Ma dovraga, kaže, odnosno pita jesmo li spremni na swinganje.
– Swi… – nisam u prvi tren shvatila, a onda sam prasnula u smijeh. Kakav je to bio preokret! A ja sam ih onako s visoka procijenila kao malograđane i konzerve. Ispalo je da smo Dario i ja pravi stari konzervativci spram to dvoje.
– Zar su oni to već radili? – pitala sam se, ali sam pitala i naglas.
– Ma otkud da znam – lecnuo se Dario.
– I što si mu odgovorio? – zanimalo me.
– Da moram s tobom razgovarati. Pa ne mogu bez tebe o tome odlučivati.
– Da, da, naravno. Ali … pa da li se tebi Sara uopće sviđa? – pitah i ostah zapanjena odgovorom.
– Naravno. Uvijek je tako draga i ljubazna, čak pomalo koketna. Malo je punačka, ali to mi je baš seksi.
Zijevala sam u njega i razrogačila oči. O kome on to, dovraga, priča?! O onoj tmurnoj ženici?
– Ja je nikada nisam vidjela takvu!
– Kako to? – iščuđavao se Dario.
Ispričala sam mu svoje dojmove o njoj pa je na njemu bio red da se iščuđava. A onda je upitao ono drugo važno pitanje.
– A sviđa li se tebi Želimir? – gledao me i oprezno i pozorno.
– Sviđa mi se njegov glas i stas – malčice sam zadrhtala dok sam to izgovarala. Zar je moguće da ćemo to napraviti? Tresavica se uvlačila u mene iako je bilo ljeto i bilo je vruće.
Bila sam nemirna cijelo to popodne i večer. Dogovor je bio da ako se slažemo da oko devet navečer pokucamo na njihova vrata. Istog sam se trena pitala gdje li će im dijete biti u to doba. Jer sam znala da ne ide spavati tako rano. A istina je bila da mi se uopće nije išlo tamo. Nije mi ta Sara bila simpatična i to me odbijalo. Zapitala sam se tko li je od njih dvoje inicirao tu ideju. Da nije Sara “bezecirala” Daria čim je bila tako koketna s njim, kako on kaže. Na koncu Dario je otišao sam k njima, divila sam mu se što ima petlje za to.
Sjedila sam u mukloj tišini u tom svom velikom boravku dok su se djeca u svojim sobama spremala na spavanje. Trzala sam se na svaki zvuk koji bi se začuo s vanjske strane masivnih vrata. A onda se začulo kucanje. Mislila sam da se Dario već vratio. No pred vratima je bio Želimir. Pocrvenjela sam snažno kad sam ga pogledala, a onda sam brže bolje spustila oči prema podu.
– Znaš, Leticija – moje ime izgovoreno njegovim glasom me presjeklo kao nož – postoje neka pravila, a jedno od najvažnijih je da oba partnera s obje strane budu prisutna na razgovoru.
Opet sam zinula i izbezumila se. Svjetlo na stubištu se ugasilo. Brzo sam rukom lupila po šalteru i opet ga upalila.
– No mi se poznajemo već godinu i nešto dana tako da je to ipak malo drugačije od onoga kada se upoznajemo s nekim preko intemeta … – nastavio je tiho.
– Vi ste to već radili? – jedva sam natjerala grlo da formulira nekoliko riječi.
– Nekoliko puta. Samo s nepoznatima. Ovo je prvi puta da se ovako direktno pokušavamo spojiti. Ali da bi to funkcioniralo, moraš dati svoj pristanak. Iako Dario kaže da se slažeš.
Svjetlo se ponovo ugasilo. Opet sam ga upalila. Želimir me gledao.
– I? – pitao je, a ja sam odgovorila samo potvrdno kimnuvši glavom. Nasmiješio mi se.
– Zašto ne dođeš do nas da o svemu popričamo?
– Djeca … – htjela sam reći da djeca pojima nemaju da sam izašla, kad su se začuli glasovi. Netko se penjao stubama prema našem katu. Zastali smo oboje u tišini. Ljudi su produžili dalje. A svjetlo se opet ugasilo. Ljudi koji su nas mimoišli su opsovali. Ovog puta Želimirovo se krupno tijelo nadvilo kad je krenuo upaliti ga ponovo. Osjetila sam ga oko sebe i bila gotova. Bez razmišljanja otišla sam s njim do njihovog stana. I ugledala prizor od kojeg su me preplavili svi mogući osjećaji koje uopće ne mogu i ne želim opisati. Jer Dario je razgovarao sa Sarom veselo, smijali su se, flertujući jedno s drugim. Ne, teško mi je to opisati. Nije to bila samo ljubomora, bilo je u tome i uzbuđenja.
– Klinci ne znaju da su sami u stanu – promumljala sam smeteno svome mužu.
– Ok, brzo ćemo – odgovorio mi je vedro. A ja sam buljila u Saru ne prepoznajući je. Ma vidi ti mrgudice kako se smijulji! Očito je dobila što je poželjela.
– Sjedni – Želimir je pokazao prema kauču. S olakšanjem sam se strovalila jer me noge nisu baš sigurno pridržavale. – Želiš li nešto popiti? Malo vina?
Odmahnula sam glavom. On je sjeo pokraj mene, ne baš jako blizu, ali blizu. Osjetila sam ga na sve moguće načine. A još su mi tijelo i srce bili uzburkani zbog pogleda na Daria i Saru. Želimir me nježno uhvatio za ruku. Htjela sam vrištati, htjela sam pobjeći, ulovila me panika kakvu još nikada nisam osjetila. Ali njegova me toplina i strpljivost kojom je čekao da me prođu svi ti histerični osjećaji, umirila. Igrao se mojim drhtavim prstima a ja sam shvatila da mu uzvraćam dodire. Bilo je, na koncu, ugodno i poznato. Držeći me za ruku, preuzeo je glavnu riječ. A ja sam primijetila Dariove poglede prema nama. Vidjela sam da se i on muči s kojekakvim osjećajima.
– Ako pristajete, evo kako smo mi to do sada radili. Obično smo uzimali sobe u nekom motelu ili povoljnijem hotelu, podijelili bi troškove, dogovorili detalje, koliko vremena ćemo provesti zajedno i slično. Zaštita u vidu kondoma je obavezna! – I Dario i ja smo snažno klimnuli da potvrdimo da razumijemo. – I … – nastavio je Želimir – nas dvoje imamo dogovor da ne razgovaramo o tome puno. Vi se dogovorite kako vama paše.
Predložio je datum, rekao koji je to dan, te hotel. Sara je odmah kimnula oduševljeno, Dario nešto suzdržanije, ali s osmijehom zadovoljstva. Ja se ne sjećam što sam napravila, ali ispalo je da sam pristala. Dario i Sara izašli su na hodnik jer se Dario požurio kući zbog djece, a Želimir i ja smo ostali u tišini njihovog dnevnog boravka.
– Gdje vam je malena? – pitala sam okrećući se oko sebe. Nisam nikada prije bila u njihovom stanu.
– U svojoj je sobi, gleda crtić – dubokim tihim glasom je odgovorio.
– A gdje bude kada ste vi vani?
– Kod djeda i bake, kako kad, nekad kod mojih, nekad kod Sarinih.
– Oni znaju? – malo sam se zgrozila na tu pomisao.
– Naravno da ne, oni znaju da je to malo vremena “za nas” i podržavaju nas u tome.
– Krasno – bubnjalo mi je u glavi od svih misli koje su mi navirale. – Kada ste počeli swingati?
– Prije dvije godine – gledao je u mene no ja sam i dalje vrludala pogledom amo-tamo.
Kako ste uopće počeli s tim? – nasmiješio se mojoj radoznalosti.
– Bila je to Sarina ideja. Htjela je da se malo zabavimo, da se otkačimo jedno od drugoga jer smo se nakon što se Tara rodila, gotovo zatvorili u stan i toliko se orijentirali jedno na drugo da je postalo preteško, naporno, počeli smo se svađati zbog bezvezarija.
– Ne mogu si to nikako zamisliti.
– Što to? Swinganje? – gledao me, oprezno očekujući moj odgovor.
– Ma i to, da. Ali Saru … Takvu kakvu je opisuješ. Stekla sam sasvim krivi dojam o njoj.
– Ma da? A kakav?
– Uvijek me mrko gledala, bila je sva nekako … naduta!
Uh, tada sam prvi puta čula kako se naglas smije. Srce mi je poludjelo.
– Može biti. Dario joj se sviđa već duže vrijeme, pa si joj bila smetnja. Uz to je ljubomorna na tvoju vitku liniju. A kad je shvatila da se i ti meni sviđaš, malo se narogušila.
– Ali … – ništa mi nije bilo jasno. – Pa ona je to izabrala.
– Da, ali pojave se trenuci kada se javi ljubomora, zavist, takve emocije. No na tome se može poraditi i opet bude sve ok. Ako ti i Dario budete imali s tim problema, slobodno nam se obratite za savjet i pomoć.
Zagrcnula sam se.
– A čime se ti u stvari baviš?
– O, koje skretanje s teme! – opet se glasno nasmijao.
Uh, sve mi se više sviđao.
– Imam špeditersku firmu, radim od kuće.
– Aha – tada sam shvatila da sam se već zbližila s njim. Sve će biti dobro, tješila sam se. I bilo je dobro. I bilo je čudno. Već sam znala, jer tako smo se dogovorili, da ćemo se upustiti u seks, a još se nismo ni poljubili! Ajme, naopačke i naglavačke mi se okrenuo cijeli do tada poznati svijet.
Sara se vratila i nasmiješila mi se. Potapšala me po koljenu a onda otišla u dječju sobu. I dalje je to bila ona umorna žena s podočnjacima, no sada joj je lice bilo vedro a oči sjajne.
Želimir me otpratio do našeg stana. Pozdravili smo se samo stiskom ruke i isprepletenim prstima. Pitala sam se kada je u takvom odnosu vrijeme za poljubac. Ljube li se uopće swingeri s tim zamjenskim partnerima? Nisam imala pojma. I koja pravila ćemo mi slijediti?
Doma, s Dariom, bilo je čudno. Čudna atmosfera. Prvo smo samo šutjeli, ali onda se on ipak odvažio i počeo pričati. Pitao me što mislim. Rekla sam mu da mi je mozak uskuhao i da su mi emocije zakipjele.
– Pa je li to pozitivno ili negativno? – htio je biti siguran.
– I jedno i drugo. Ali više pozitivno, zamisli.
Nasmijao se zadovoljno. Opustio se. Mora da sam izgledala krajnje izbezumljeno tamo kod susjeda u stanu da je tako sa strahom iščekivao moj odgovor. A onda se dogodilo nešto što nismo očekivali. U nama se probudila silna želja i strast tako da smo vodili ljubav skoro svaki dan do našeg dogovorenog susreta sa susjedima. Pitala sam se je li i njima tako? Ako jest, onda me definitivno više ne čude oni podočnjaci oko Sarinih očiju. Ili su oni već oguglali na takve osjećaje i izljeve strasti? Nisam znala, pitat ću ih, razmišljala sam. U međuvremenu, probala sam na internetu pronaći kvalitetne tekstove o swingerima. Nisam ništa našla. Ništa korisno, samo hrpu smeća i senzacionalizma, tako tipično. Brzo sam odustala i odlučila: prepustit ću se pa kako bilo da bilo. I kako sam rekla, bilo je dobro i bilo je čudno. Čudno jer još nisam imala takvo iskustvo seksa bez ljubavi. No ipak, Želimir mi se već duže sviđao, tako da je među nama ipak bilo topline i, na sreću, obostrane privlačnosti. Dario i ja smo se dogovorili da, kao i Želimir i Sara, nećemo previše razgovarati o tome što smo radili sa zamjenskim partnerom. Meni je to potpuno odgovaralo. Nisam bila baš takav mazohista.
Uglavnom, na dogovoreni dan, prije odlaska u hotel otišli smo na piće u jedan lijepi kafić gdje smo kupili butelju vina i pijuckali i razgovarali opušteno. Čudila sam se, ali čak sam se i ja uspjela opustiti. Stvarno sam samu sebe disciplinirala i prepustila se. Nisam ni znala da sam za to sposobna. Svejedno, kad smo krenuli prema hotelu, nisam bila spremna. Ali Želimir kao da je to osjetio, bio je nježan i pažljiv i u biti mi se udvarao kao da smo na pravom ljubavnom sastanku. Na hodniku, ispred naših soba, zagrlio me i poljubio pred Sarinim i Dariovim pogledom. Uh, koji je to bio osjećaj! Uzbudljiv, nov, strahotan, sve u isto vrijeme.
Još me držao uz sebe kad je rekao drugom paru da se vidimo u jedanaest. Pod obrazom sam osjetila kako mu u prsima bruji duboki grleni glas.
Vruće igre sa susjedima
Neću opisivati što smo radili, nije to važno u ovoj priči. Važno je što se sve toga dana slomilo u meni. Kada smo se u jedanaest sati našli svo četvero u predvorju hotela, izbjegavala sam pogledati Dariu u oči, a opet, bila sam silno radoznala da vidim što mu piše na licu. Prvo što sam zaključila bilo je da je zbunjen, ali i blažen. Ok, pretpostavljam da sam i ja bila u istom stanju. Zbunjena zbog toga što me moj vlastiti muž vidi nakon seksa sa drugim, a i obratno, ja njega nakon odnosa sa Sarom. Mislim da sam mnogo toga u tom trenu počistila u svojim mislima. I da sam slomila sva svoja zahrđala vjerovanja. Nikada u biti nisam vjerovala da je monogamija moguća, jer da jest, ne bi bilo toliko preljuba i razvoda. S druge pak strane, do te večeri nisam znala da sam sposobna voljeti dvojicu muškaraca u isto vrijeme. I nisam znala da mogu izdržati nalete takve snažne ljubomore kakva me počela opsjedati nakon te večeri.Ne znam kako bih opisala što se tada sa mnom događalo. Pada mi na pamet berba grožđa. Kada se poberu grozdovi i ubace u ogromnu kacu, a onda snaše gaze i muljaju tu smjesu pa se cijedi slatki sok. Tako sam se ja osjećala: kao puna kaca, puna najrazličitijih osjećaja u rasponu od blaženog osjećaja ljubavi do već spomenutih gadnih napadaja ljubomore. I kao da me netko dobro izgazio pa se nakon toga osjećam slatko i zrelo. Pročišćeno. Slatki sok sam skupljala, a nepotrebne ostatke bacala. Bar sam se trudila. Jer ljubomoru sam uspjela prevladati. Istina, ni Dariu nije bilo lako, no nekako, to je njemu puno bolje sjelo. Nije se opterećivao suvišnim mislima kao ja. Život je primao jednostavnije, a ja sam bila sretna i zahvalna zbog toga. Bila sam zadovoljna jer sam shvatila da sam izabrala pravog muža za sebe. I eto, upravo sam preko njega pronašla i krasnog ljubavnika. Naravno, i on je imao lijepu ljubavnicu. Ne mislim pritom na fizičko poimanje ljepote, već na ljudskost i toplinu i razumijevanje koju smo pronašli u druženjima s našim dragim susjedima.
Kada sam spominjala ljubomoru, nije to bila samo ljubomora zbog činjenice da je Dario s nekom drugom ženom. Bila sam ljubomorna i na činjenicu da je Želimir sa svojom ženom. Znam da je smiješno, pa i ja sam bila sa Želimirom, ali tako je bilo. I razmišljanje o tome, i razgovori s Dariom i sa Želimirom su mi pomogli da to prevladam.
Najbolje bi bilo reći da sam se u tim danima riješila sebičnosti. I da sam shvatila da se ljubav širi ako se umnožava. Opet se vraćam na voljenu matematiku.
Još smo nekoliko puta ugovorili naše sastanke u hotelu. Oba para istovremeno. I bilo je prekrasno. Daria sam voljela kao nikada prije, oboje smo bili sretni kao nikada do tada. Neopisiv osjećaj. A s vremenom, došlo je do promjena. Više nismo ugovarali istovremene susrete u hotelu. Voljeli smo se slobodnije. Jer usputno swinganje preraslo je u ljubav.
Bilo je ljeto, godinu dana nakon što su dečki pred zgradom postavili klupe. Njihova je kćerkica bila kod bake i djeda, naša su djeca bila kod prijatelja. Sjedili smo ispred zgrade, svo četvero, i igrali rummikub. Uglavnom, kada smo bili u blizini naše zgrade, dobro smo pazili kako se ponašamo. Naša intima bila je naša i nismo željeli da je ukaljaju zli jezici. I tako, dok smo igrali, izgledali smo kao najobičniji susjedi koji zajednički provode lijeno ljetno popodne.
– Leticija, imam pitanje za tebe – tiho je progovorila Sara.
Pogledala sam u nju i Želimira, a onda u Daria. Hm, imala sam dojam da oni znaju što će me pitati. Zašto ja ne znam? Kimnula sam i čekala.
– Slažeš li se da Dario i ja sada odemo gore? U naš stan. Mislim, možete i vi u vaš ako želite.
Pogledala sam Želimira. Nisam baš bila raspoložena za seks pa sam samo odmahnula glavom i rekla im neka idu, ja nemam ništa protiv. Ni Želimir očito nije bio protiv, vjerojatno je Sara to već prije s njim prodiskutirala. A i sa mojim mužem. Otišli su. Želimir se ispružio cijelom dužinom niz klupu, noge su mu dosezale skroz do staze. Uzdahnuo je zadovoljno, istežući se kao mačak.
– Umoran sam, radio sam noćas do tri ujutro – kao da je imao potrebu opravdati se. Ali meni je odgovaralo. Dan ranije dobila sam menstruaciju i bila sam pomalo kilava i skršena. No pasalo mi je njegovo opušteno društvo. Malo su mi nedostajali njegovi dodiri. Da smo bili gore u stanu, ako ništa drugo, zagrlili bi se i poljubili. Ali ovdje vani, na svježem zraku, na toplom popodnevnom suncu, bilo je baš ugodno. Tako da sam ga samo gledala.
– Tko bi rekao, ha? – nasmijao se pomalo tajanstveno.
– Što? – pitala sam nemajući pojma o čemu razmišlja.
– Tko bi rekao u što će se naše swinganje pretvoriti. Da će to otići tako daleko i da će potrajati.
– Ja sam zadnja koja bi tako nešto očekivala – šapnula sam, prebirući po pločicama rummikuba i spremajući ih u kutiju, no tako da me mogao čuti. Jer u dvorište je ušlo nekoliko susjeda. A onda sam postavila pitanje koje me već neko vrijeme opsjedalo. – Zar vi nemate želju opet swingati s nekim?
– Zašto pitaš? Ti imaš želju? – više se nije rastezao po klupi, sada se okrenuo prema meni.
– Nemam. Nisam nikada ni imala, odnosno nije mi … Ma znaš već. Ali pitam se da li vama to fali.
– Ne. Ne fali mi. A ni Sari. Ona je sretna sa Dariom i meni je drago da je naišla na njega. Da ste vas dvoje tu, da smo tako blizu.
– A ti? Jesi li sretna?
– Nikad nisam bila sretnija – zamrmorila sam zadovoljno. Želimir mi se pridružio u spremanju pločica i kao slučajno, dodirnuo mi je ruku. Iako nije nikoga bilo na vidiku, i dalje smo bili oprezni jer s bilo kojeg balkona ili prozora netko bi nas mogao gledati. A opet, to je našem odnosu davalo malo čarolije, malo suzdržanosti koja je bila romantična, kao u viktorijansko doba. Zaista, više od toga nisam mogla poželjeti. Činilo mi se da imam sve što sam ikada željela i što nisam ni sanjala da želim. Uglavnom, od tog je popodneva naša veza bila sasvim nešto drugo, nešto što se više nije moglo nazvati swinganjem. Više se nismo dogovarali oko hotela i zajedničkih termina. Naše smo susrete prilagođavali svakome ponaosob. Bili smo oprezni i pazili da ne prevagne da jedan par ima više vremena i slobode od onog drugog. Pazili smo na ravnotežu kako ne bi došlo do razmirica ili sukoba. Svima nama je bilo važno da opstanemo. Ali mogu reći da je meni i Želimiru bilo lakše jer je on uvijek bio kod kuće, tako da ako smo željeli, mogli smo se družiti ujutro nakon što Sara s malenom ode u vrtić, ili popodne kada se ja vratim s posla a Sara odvede Taru u kino ili kod bake.
Jedno smo se jutro srele na hodniku. Ja sam upravo odlazila k Želimiru a Tara je otrčala niz stubište. Sara je krenula za njom, no zastala je i poljubila me u prolazu. Želimir nas je gledao s vrata. Kad sam ušla k njemu, snažno me zagrlio.
– Ova moja žena me izluđuje – promrmljao mi je u kosu.
– Zašto? – nisam imala osjećaj da je nevolja na vidiku, ali opet …
– Zna da imam želju vidjeti vas dvije kako se ljubite, i vidi što mi je priredila.
Nasmijala sam se. Klasične muške fantazije.
– Što misliš o tome? Hm?
– A da li bi ti meni ispunio moju želju? – bocnula sam ga.
– Koju? – kao da se ponadao.
– Pa da ti i Dario … – shvatio je i stavio mi dlan preko usta. Očito nije imao namjeru ispuniti mi to. – E pa dragi moj, onda ništa od pogodbe – slatko sam se nasmijala.
– Ti si Zlica DeVil – i on se nasmijao, mada malo kiselo.
– A ti očito gledaš previše crtića.
Taj sam dan malčice zakasnila na posao, no nikome nisam falila.
Bilo je dana kada sam sve željela prekinuti jer su mi živci bili toliko tanki od skrivanja i opreza da nas netko ne vidi; s druge strane, bilo je dana kada mi je sa Želimirom bilo toliko lijepo da sam se osjećala snažno, odlično, no bio je problem što sam ga ponekad željela samo za sebe. Željela sam da mi on bude suprug iako je Dario bio izvanredan. Sve u svemu, to su bili prolazni porivi. Sada sve prihvaćam onako kako jest, izvanredno iskustvo ljubavi.